Search

O urednicima, egu i žgancima koje treba popapati


Posljednjih godina intenzivirala se spisateljska djelatnost. Hiperprodukcija književnih naslova pršti kao trbuh iz hlača nakon blagdanskog stola. Najčešće je riječ o vlastitim nakladama iza kojih ne stoji izdavačka kuća, što za sobom u većini slučajeva povlači i činjenicu da autor teksta uza se nema ni urednika ni lektora, već je prepušten svojoj umjetničkoj samovolji i životu u svom ružičastom oblačiću sreće zbog objave prve knjige. U trenutku ogromnog ponosa kojim autor veliča i slavi svoje prvo djelo često se zaboravlja da smo mi ljudi suviše subjektivna bića i u sebi nosimo nešto što se zove ego. Ta zabavna stvarca koja je tijekom povijesti brojne psihologe natjerala na ozbiljno čupanje kose osobito je izražena u umjetničkom svijetu (pa, Bože moj, ni književnici nisu mogli proći lišo). Htjeli-ne htjeli, u nekim situacijama taj će naš ego često isplivati na površinu pa ćemo smatrati da su naše riječi zakon, alfa i omega, nova remek-djela i uspješnice hrvatske, regionalne, a možda i svjetske književnosti.


Možda je u nekim slučajevima (cca 0,05 % slučajeva) to i istina, no većini nas koje Bog nije nadario talentom u koji nije potrebno ulagati vrijeme, trud i rad ipak je potrebno usmjeravanje. Zato je u svakom slučaju, bilo da je riječ o izdavačkoj kući ili vlastitoj nakladi (možda skuplja varijanta, no isplati se svake kune), nužna uloga urednika. Urednik je taj koji će, nakon beta čitatelja, proučiti naš tekst, usmjeriti nas i natjerati nas da još jednom racionalno pristupimo svom proizvodu, pročitamo ga objektivno (kao da nije naš) i promislimo o svemu što je u njemu dobro i onomu što bismo možda promijenili. Kad sam objavljivala svoj prvi roman 2017. godine, nisam imala ni urednika ni lektora. Kao i svi početnici, išla sam glavom kroz zid i smatrala sam da ja sve znam najbolje i da je, s obzirom na to da je riječ o romanu iz vlastite naklade, riječ o proizvodu koji je samo MOJ i nitko drugi nema pravo kritizirati ga. Koja pogreška! Ne samo da me nedostatak lektora doveo do posramljujuće činjenice da se u romanu zateklo nekoliko zatipaka/tipfelera (što je bio prvi šamar u moje nadobudno kroatističko lice), već me i nedostatak urednika doveo do činjenice da nitko izvan kruga mojih najbližih nije dao objektivno mišljenje o napisanom, a kad nitko ne piše o tvom tekstu (pa makar i negativno) – u književnom svijetu ne postojiš. I to je još jedna boljka autora: objavom prvoga književnoga djela, ti ne postaješ književnik. Ostaješ autor dok ne shvatiš književnost, dok ne počneš rasti u njoj i dok te ne prihvati svijet. A svijet te prihvaća kroz tvog urednika, zato je i bolje da on bude dobar. Do svoje druge knjige i ja sam postajala mudrija, učila, pisala, pisala i još malo pisala. Tekst je pročitalo više ljudi, a draga kolegica i stručnjakinja poklonila mi je svoj osvrt na roman, čime je i sam roman dobio na težini. I napokon dolazimo do trećega romana. Valjda mali književni vražićci saboteri tog dana nisi bili na poslu jer je i moj roman, nakon dužeg samopropitivanja, slanja mailova izdavačkim kućama na koje nije bilo odgovora i odustajanja pronašao – ni manje ni više nego – izdavača!!! S izdavačem, došao je i urednik. Imala sam sreću pa je taj posao preuzeo Danijel. Iako je moja sestra, moj najveći anđeo, a ujedno i Atila Bič Božji Beta Čitanja, kritički pristupila čitanju romana i ispravljanju početnih krivih drina (osobito onih kad pomiješaš Đuku i Blaža – oni koji su čitali roman, razumjet će) prije slanja rukopisa, Danijel je u roman donio prijeko potrebnu energiju „neangažiranog čitača“, objektivnije oko koje je čitalo tekst nepoznate osobe i donosilo svoj sud o istom. Urednik je mogao razumjeti Nikolu, glavni muški lik, mogao me zaustaviti kad je estrogen u pismu prevladao i mogao je stvar vratiti na pravi put. Mada sam se prvotno prestravila kad sam vidjela urednikov e-mail s komentarima jer i sama imam uredničkog iskustva u kojemu često pretjeram s komentarima i prijedlozima, potpuno sam se smirila kad sam vidjela da su komentari asertivni, a svaki komentar bio je konstruktivan i sjajno pogođen. Neću lagati: dobila sam i ja jednu solidnu šaku izmjena, ali sve one servirane su na prijateljski i krajnje profesionalan način. Ono što mi autori često zaboravljamo jest činjenica da i mi i naš urednik branimo isti gol. Urednici nisu neprijatelji koji samo žele kritizirati, pljuvati i pametovati, oni su produžena ruka našega pera koja pomaže da naš književni proizvod bude savršen i pred čitateljima zasja u punom svjetlu. Ako je nekima to teško prihvatiti, možda je dobro stvar sagledati iz drugoga kuta: bolje je da tekst popljuje jedan čovjek prije objave, nego sto jedan koji će tekst pročitati nakon objavljivanja.


Sada, nakon pet godina od objave mojega prvoga romana i nekoliko mjeseci od objave trećega romana, mogu reći jedno: i dalje nisam književnica. Potrebno je još puno žganaca popapat, puno toga pročitati, napisati i promisliti da bi se do tog veličanstvenog naziva došlo. No u tome i leži čar književnosti, kruhu sa sedam kora i umjetnosti koja nam dopušta da rastemo, sanjamo i osjećamo druge svjetove, a sve kroz tu čudesnu pojavu – pisanu riječ.


Autor: Marina Mađarević