O VREMENU I APSTRAKCIJAMA

Piše: Jelena Hrvoj

„Što je jedna godina prema vječnosti?"

Jedna je to od omiljenijih uzrečica moga oca. I baš poput mnogih stvari koje su repetitivne, prirode, tako sam i nju doživljavala plošno, kao nešto što je jednostavno izrečeno u prigodnom trenutku. Doživljavala sam ju, štoviše, s dozom iritacije. Sve dok nisam. Znate onaj osjećaj kad vam nešto jednostavno klikne. E tako je meni jednog dana kliknula mudrost toliko puta izrečenih riječi.

Uistinu. Što je godina prema vječnosti? Malen odlomak nečega što je prošlo, trunka problematike koji trenutno živimo ili potencijalan djelić nečega što dolazi. No, sagledano u cjelini, godina je ništa.

Mogu ja sada pisati o smislu i besmislu postojanja i protoku vremena, ali ovdje smo jer nas spaja jedna zajednička tema. Knjige. Velike, male, debele, tanke, fantastične, prosječne, s mirisom svježe tinte ili pak onim kojeg poprime nakon mnogo čitanja.

I? Što je devet godina naspram vječnosti u mojim očima? Ništa i mnogo.

Ustvari mi je pomalo bizarno pisati iz perspektive izdavača. Zašto? Jer sam prije svega autor. Barem smatram da je to prvenstveno. Realnost je pak da sam oboje i većinu je vremena jako teško razlučiti jedno od drugoga. Zato ću danas pisati ukratko o nečemu što mi autori najčešće spominju. „Znaš kako je to." Rečenica koja se spominje u kontekstu objave. Uvijek odgovaram da znam kako je. I uistinu znam. Samo što znam (apsolutno ću besramno ovo napisati) na malo drugačiji način; teži i duži. Ali, što je dugačak put naspram vječnosti?

Neki ne znaju, pa ću ponovno napisati. Iako sam prvi roman objavila prije devet godina, moj je put (onaj nevidljivi) trajao puno duže. Sjećam se svakog grča u želucu dok sam surfala internetom i pokušavala pronaći informacije kako objaviti knjigu. Vjerovali ili ne, prije devet godina ih nije bilo mnogo. Sjećam se kako sam u više navrata plakala svojima doma da mi je dosta i da odustajem. Prisjećam se mnogih pogleda (onih postrance) kad sam rekla da sam napisala knjige. Prisjećam se i izdavača koji su mahom govorili da kod nas nema baš mnogo mjesta za mlade, neafirmirane, žanrovski opredijeljene...

I prije tih devet godina sam se zaklela samoj sebi kako ću jednoga dana ostati dosljedna i uvijek se prisjećati gdje sam krenula, ma koliko moj književni uspjeh ili neuspjeh bio. Zaklela sam se da ću stajati nekako uz bok mladim žanrovskim autorima za koje nitko nikada nije čuo, u isto vrijeme potpuno svjesna kako ulazim u posao koji je nezahvalan i težak. Dalo bi se reći, u našem komadiću svijeta – sizifski.

Evo nas ovdje. Devet godina kasnije, a samo fragment prema vječnosti. Slušam autore kako mi govore „Znaš kako je." i kimam glavom znajući da znam, ali istovremeno svjesna da oni neznaju da postoji i drugačiji put. Krvaviji i mukotrpniji. Ne bi mi vjerovali kad bi vam napisala koliko rukopisa zaprimamo na gotovo dnevnoj bazi. Toliko autora koji su sada u istoj poziciji u kojoj sam i sama bila prije više od deset godina. Ne bi mi vjerovali ni kad vam kažem koliku količinu autora moramo odbiti i postaviti u poziciju u kojoj sam i sama bila.

Vjerujte mi, znam kako je.

Znam kako je po prvi puta dobiti po prstima kad urednik vrati tekst s 50000 opaska.

Znam kako je po prvi puta vidjeti svoju koricu.

Znam kako je po prvi puta u ruke primiti svoju knjigu.

Znam kako je pročitati prvi dobar komentar osobe koju ne poznaješ.

Znam kako je po prvi puta pročitati negativnu recenziju.

Znam kako je žaliti zbog propuštenih prilika.

Znam koliko ego može koštati.

Znam kako je teško mijenjati ono što smatraš dobrim.

Znam kako je svađati se s betama.

Znam i kako je popustiti u svoju korist.

Znam...

I upravo iz tog razloga česti znam biti gruba i direktna. Znam biti odrešita, pa čak na mahove i hladna. Ne toleriram tantrume, neargumentirane prepirke, ideje o zavjerama ili, da prostite, kmečanje. Vjerovali ili ne, književni svijet često je poput dječjeg vrtića. Zapamtite si ovu rečenicu.

Za kraj ću vam se obratiti baš poput hibrida autora i izdavača. Nemojte pokleknuti. Postoji šansa da ćete naletjeti na odbijenice. Postoji šansa da se nećete naći na istoj mentalnoj dužini s izdavačem. Čak postoji šansa da izdavač nije opcija za vas. Jedna godina naspram vječnosti je ništa. Vjerujte mi.