Povijesni izvori u pisanju fikcije na primjeru „Priče o kugi i nevidljivom Edgaru“

Povijesna fikcija kao žanr ima dugu tradiciju u većini kultura. Prepoznatljiva je po radnji smještenoj u povijest tj. kombinaciji stvarnih karakteristika povijesnih razdoblja i fikcionaliziranih likova i događaja. Pisca povijesne fikcije ne očekuje samo veliki posao istraživanja povijesnih činjenica, nego i karakteristika vremena, izgleda gradova, ljudi, zakona, jezika, novca…

U Cranuimovom romanu „Priča o kugi i nevidljivom Edgaru“ žanra povijesna fikcija, korijen svega je okruženje u kojem se pisac nalazi i kao i posao kojim se bavi, a to su srednjovjekovna Tvrđa i Državni arhiv u Osijeku. Osim što je pisac arhivist svakodnevno izložen povijesnim izvorima, sasvim slučajno je i profesor povijesti i hrvatskog jezika i književnosti. No, tu nije kraj. Budući da pisac itekako treba prema sebi biti kritičan, uz svoje temeljno obrazovanje, on polazi i tečajeve pisanja u gradu i uči ono što na fakultetu nije naučio, a to je „Pokaži, nemoj reći.“

Autor zna mjesto radnje, vrijeme radnje i likove, a to su Tvrđa, 18. i 21. stoljeće te glavni likovi Edgar, Izidora i Ada. Osim glavnih likova koji nisu utemeljeni na povijesnim ličnostima, autor kreira još 50 drugih. Sve obrtnike, vojnike i prosjake temelji na stvarnim povijesnim osobama do kojih dolazi uz pomoć dokumenta „Kotar Osijek 1786. godine“ (Districtum Eszekinensem concernentia, Eszék 1786.) tako da u romanu susrećemo: zlatara Antuna Mayera, pekara Antuna Sturma, krojača Luku Lota, prosjakinje Magdalenu Jung, Magdalenu Susterics i Agatu Kandle. Edgarovo utapanje povezuje sa stvarnim člankom „Pronađena lješina…“ iz arhivskog fonda HR-DAOS-486 Osobni fond Ivan Medved.

Osim likovima, autor se bavi i kugom kroz medicinsku literaturu, simptomima bolesti, njezinim početkom i krajem kada uđe u ljudski organizam. Zna da kuga u Tvrđu ulazi 1795. godine i da se zidine zatvaraju na 3 mjeseca i 17 dana i to obilato koristi u romanu. Pravi vezu s kužnim pilom na glavnom tvrđavskom trgu i Doroteom Petraš koja ga je dala izgraditi nakon smrti njezina supruga Maksimiliana Petraša koji je preminuo od kuge. Grand Grimoire uz pomoć kojega autor ostvaruje svu fikciju u romanu je crnomagijska knjiga koji datira iz 1522. godine, iako je veća vjerojatnost da je nastala u 18. stoljeću. U grimoriju se opisuju rituali, zazivi i način kako sklopiti pakt sa Sotonovim ministrom u paklu, Lucifugom Rofocalom. Djelo se sastoji iz dva dijela – u prvom dijelu navodi se zaziv Lucifugea Rofocala, a u drugom se opisuje Sanctum Regnum, odnosno ritual sklapanja sporazuma s vragom.

Autor namjerno odlučuje da sva 3 glavna lika imaju „kontakt“ s poviješću kroz svoja zvanja i zanimanja, pa je tako Edgar pasionirani povjesničar amater, Ada je doktorandica povijesti, a Izidora je arhivistica koja je diplomirala povijest kako bi i kroz njih još više pisala o povijesti.

Ono što je najvažnije u pisanju povijesne fikcije je da se autor treba držati povijesnih činjenica i ne mijenjati ih niti uljepšavati ni pod kakvim pritiscima. Možda će publika ostati zgrožena, ali pisac će ostati autentičan kao i njegovo djelo. Čitajmo i pišimo povijesnu fikciju!

Autor teksta: Erika Žilić Vincetić