PRIZOR IZ (SPISATELJSKOG) ŽIVOTA

Piše: Jelena Crnjaković

„S kim razgovaraš” Pita me zaručnik dok sumnjičavim izrazom lica skenira prostor oko mene u potrazi za mobitelom, slušalicama, kućnim ljubimcem ili bilo čim što bi opravdalo moje ne baš normalno ponašanje.

„Jedan od mojih likova je totalno nerazuman i odbija se urazumiti!” Njurgam sa svog idealnog mjesta za pisanje na podu za čajnim stolićem. Jer radni stolovi i udobne stolice su za uravnotežene osobe, a već smo zaključili da ja to baš i nisam. Zaručnik duboko uzdiše i sjeda na kauč do mene. Jadničak je već navikao na svakakve prizore iz spisateljskog života pa prvo pokuša zdravim razumom.

„Kako to misliš jedan od likova te ne sluša? Ti si ta koja ih je stvorila. I njih i svijet u kojem žive. Nisi li ti njihov Bog ili nešto tako?”

Prasnem u smijeh iako znam da to nije baš lijepo od mene. Pokušava mi pomoći i razumjeti me, kao što to uvijek čini. Uzmem si trenutak da razmislim kako da mu najbolje objasnim što sam točno ja kao autor u životu svojih likova.

„Nisam, ljubavi. U najbolju ruku ja sam samo tajnica koja vodi zapisnik onoga što njeni šefovi rade i s vremena na vrijeme ih pokušava usmjeriti i odgovoriti od gluposti. Uglavnom bezuspješno.”

„Ma daj! Pa imaš sto nacrta radnje i likova u dvadeset različitih bilježnica i blokića. Znaš sve što se i kako treba dogoditi! I kojim redoslijedom.”

„Istina, znam što se i kako TREBA dogoditi. Ono što će se na kraju dogoditi najmanje ovisi o meni”.

„Nije tebi lako.”

Kaže on i odlazi u drugu prostoriju vjerojatno promišljajući o svom životu i izborima koji su ga doveli ovdje gdje je danas. Sjedim na podu još neko vrijeme i buljim u napisani tekst. Shvaćam da nema smisla odupirati se, puštam zabludjeli lik da radi točno ono što želi i samo tipkam.

Kasnije, nakon nekoliko natipkanih stranica i neću reći koliko šalica čaja, pitam se je li svačije iskustvo pisanja takvo? Ima li autora koji stvarno mogu osmisliti radnju od A do Ž i držati je se bez digresija, skretanja u nepoznate pravce, sporednih likova koji odjednom postaju bolji i zanimljiviji od glavnih, podradnje koja postane intenzivnija od glavne radnje itd.? Ima li autora koji su uistinu Bogovi, a ne samo zapisničari? Ako vas ima, dragi moji autori i autorice, znajte da vam zavidim! Jako! I nikada neću biti jedna od vas.

S druge strane, nikad mi nije dosadno jer nikad nisam sigurna što će se sljedeće dogoditi kad ponovo otvorim laptop i otplovim u te svjetove koje sam stvorila među te likove koje sam osmislila. Znam samo da sto posto neće biti ono što sam planirala i to je otprilike jedini dio mog procesa pisanja koji je konstantan.

Poželite mi sreću, a mojim ukućanima strpljenje jer vrijeme je da se vratim svojim dužnostima autorice/tajnice. Gluposti koje moji likovi izvode se neće same natipkati!